„Ramazan- svjetlo Božije milosti i Upute“
Mjesec Ramazan svojim blagodatima, mubarek danima, noćima i vremenskom trajanju, zaokuplja i okupira pozornost, pažnju Univerzuma, pa tako i zemaljskog prostora, čovjeka.
Razlog takve komunikacije i interakcije treba tražiti u činjenici i potrebi povezivanja Neba i Zemlje, roba i Gospodara, jačanju odnosa i koegzistencije čovjeka i njegove duše, te povezivanju, razvijanju i jačanju osjećaja, solidarnosti, darežljivosti, empatije među ljudima.
Ramazan je mjesec svekolikih ibadeta, u kojima posebno mjesto zauzimaju forma i suština vremenskog perioda kontinuiranog posta i njegovog trajanja od zore do zalaska sunca.
Ključnu ulogu i značaj u ramazanskom postu zauzima nijjet ili odluka. Nijjet je srce i suština vjernikovog ibadeta. To je temeljni i polazni fundament, jer se na njemu i njegovoj osnovi gradi vjerski vrijednosni sud. „Po nijjetu se vrednuju djela“ rekao je Poslanik a.s.
Nijet je skrivena tajna koja se gnijezdi u svijesti vjernika i otkucaju njegovog duhovnog srca, a koji se manifestuje u prostoru i pokretu.
Post je skriven, skriven je baš kao i Onaj u čije ime se posti. Manifestacija Moćnog koji sve stvara i rastvara je vidljiva i na svakom koraku prisutna, tako su, tragovi postačevog posta prisutni i vidljivi na vjernikovom biću, jer se Gospodar slavi i veliča iz dubine i skrivenog nijjeta kod vjernika.
Tako srce prožimaju dvije ljubavi: a. ljubav za izvršavanjem vjerskih obreda (ibadeta) i b. ljubav, čežnja približavanja Bogu, odnosno želja za Njegovom blizinom.
To su dva aspekta, dvije svjetiljke na životnom putu čovjeka koje osvjetljavaju nutrinu, tminu njegovog bića.
Duša se ispunjava i popunjava ibadetima, a prazni i devalvira dunjalučkim potrebama, željama i uživanjima. Shodno tome, srce tijela čovjeka vodi dunjalučkim prostranstvima izazova, a srce duše, vjernika smiješta u luku ibadeta i blizinu Bogu, Božijoj blizini.
U ovom osvrtu nije nam namjera kontekstualizirati kur’anski tekst o postu, naprotiv, želja nam je predočiti i predstaviti kazivanje o postu i njegovom implicitnom zahtjevu, upućenog vjernicima sa naglaskom obaveznosti posta.
Ni u jednom ajetu, harfu, segmentu se ne ostavlja prostora ili mogućnosti zanemarivanja te dužnosti. Naprotiv, Kur’an jasno ukazuje na hijeropovijesno značenje ibadeta posta i njegovom historijskom kontinuitetu. „Propisan vam je post kao što je bio propisan i narodima prije vas“ (Bekare, 183.)
Ramazanski post zahtijeva odlučnost, strpljenje, napor, odricanje i kao takav rezultira postizanjem stepena bogobojaznosti kao posebne deredže i stanja u vjernikovom životu. „Da biste bili bogobojazni“ (Bekare, 183.)
U određivanju i utvrđivanju broja ramazanskih dana vjernicima se olakšava. Oni se rasterećuju brige o eventualnom određivanju broja dana, ličnom izboru dana posta ili prepuštanju pojedinačnoj inspiraciji. Postom se postiže viši stepen čovjekove ličnosti, stoga se u Kur’anu naglašava „određeni broj dana“, to je ono što nama slijedi, što se od nas očekuje. Čovjekovi su dani, a Božije je određenje i stepeni bogobojaznosti.
A znanje o postu „da postite, to vam je bolje ako znate,“ ne dozvoljava vjerniku da kalkuliše, hoće li postiti ili koliko će postiti, a posebno ne dao Bog, da ne posti. U stanju bolesti, putovanju, dubokoj starosti ili teškom fizičkom radu, naporu, saznanje da je bolje postiti ne isključuje mogućnost i pravo na korištenje olakšice sa obavezom napaštanja propuštenih dana.
Kur’an je izvor jasne upute i razlikovanja Pravog puta od stranputice, a Ramazan je svjetlo Božije milosti. „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanja dobra od zla.“ (Bekare, 185.)
Ibadeti i veličanja Allaha u ovom blagoslovljenom mjesecu upotpunjuju se dovom. Dovom se iftarimo, dovom zapaštamo, dovom liježemo u postelju, dovom se budimo, dovom odlazimo na posao, dovom se vraćamo sa posla.
Smisao postačeva posta je veličanje Allaha, a on se upotpunjuje u svakom pokretu, koraku, trenutku mubarek Ramazana. Dok posti, postač je u neprekidnom ibadetu, pa makar se i odmarao. Dova potvrđuje vremenski blagoslov, njome se stvara i otvara perspektiva, otvara se put do Gospodara. „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu.“ (Bekare, 186.)
Dovom se ovjerava, potvrđuje i prožima smisao čovjekovog življenja. Punina njegovog bića zrelosti (rušda) se ogleda u prepoznavanju i korištenju prilika koje mu se u Ramazanu ponavljaju i opetuju. Ramazan jeste prilika, on želi susret sa svima, jer dolazi svakom ponaosob, no, na pojedincu je da to prepozna, vidi i raduje se susretu sa Ramazanom, odnosno ibadetima u njemu. On nama i radi nas dolazi, što bi bilo da je suprotno, odnosno da mi njemu trebamo otići. Najbolji je susret blagoslovljenog vremena i mubarek insana jer su obadvoje blagoslovljeni Božijom odredbom, emrom.
Na kraju, da sumiramo. Postom se čovjek približava Allahu, uzdiže prema Njemu. Post je izraz ljudske potrebe i znak Božije milosti, koja zaogrće kosmos i sve u njemu stvoreno. On se temelji na iskrenom nijjetu, očišćenom od svake vrste natruhe licemjerstva. Njime se razaznaje otvoreno vjerničko srce i plemenita duša od zatvorenog čovjekovog srca i opore duše.
Post je najiskrenija, najpotpunija, najsadržajnija i najsvrsishodnija vrsta ibadeta. On je središnja odrednica, razdjelnica islamskih šarta, koji spaja prethodne, šehadet i namaz i potonje, zekat i hadž.
Postom se podiže deredža, viši stepen bogobojaznosti, ovladava strastima, pobuđuje srce, jača duh, čeliči karakter, postiže spoznaja i putevi spoznaje, razvija solidarnost i darežljivost, akumulira strpljivost, odbacuju griješenje i nevaljavštine. To je škola odgoja i izgradnje duhovne ličnosti.
Allah mubareći nastupajući Ramazan i molim Allaha da nas pomogne da ga ispostimo u zdravlju, veselju, rahatluku i miru.
Amin!
